Get Adobe Flash player
Home Europski smeđi medvjed Biologija medvjeda

Biologija Medvjeda

Medvjedi su najveći kopneni mesožderi, a ovdje ćemo se ograničiti na fizičke karakteristike naših smeđih medvjeda, dakle dinaridske populacije tj slovensko-hrvatske-bosansko-hercegovačke medvjede.

U Hrvatskoj prosječni odrastao medvjed ima oko 150 kg, a ženka oko 100 kg. Hrvatska i slovenska populacija medvjeda izložena jakom odstrijelnom zahvatu i uslijed toga prosječno vrlo mlada. Da je naša populacija kojim slučajem pošteđena ovakvog lovnog zahvata, medvjedi bi bi bili nešto (prosječno) stariji i osjetno veći.

Uslijed ovih razloga medvjedi veličine od 300-tinjak kg su vrlo rijetki u našim krajevima iako naš medvjed može (i to ne tako rijetko) doseći težinu i do 350 pa i malo više kg. Dakle, prirodni uvjeti omogućuju i našem medvjedu razvoj do gotovo orijaške veličine. Dužina odraslog medvjeda može biti cca 2 m do 2,20 m.

Težina medvjeda tijekom godine osjetno varira, najviša je u kasnu jesen pred brloženje, a najniža, ne nakon zimskog sna kako se na prvi pogled čini najlogičnije, već sredinom ljeta nakon završetka sezone parenja. Tijekom sezone parenja odrasli mužjaci mogu izgubiti i do trećine svoje mase. 

 

Boja
Tijelo je pokriveno dugom dlakom i gustom poddlakom. Ljeti je poddlaka dosta rjeđa nego zimi. Boja dlake pretežito je smeđa, a po hrptu je često tamnija pa i crna. Vršci dugih dlaka znadu pak biti svijetlosivi. Poneke jedinke ravnomjerno su smeđe poput boje čokolade. Uzimajući u obzir raspon boja krzna smeđih medvjeda, u kojem preteže smeđa boja, ovdje se zalažemo za naziv vrste smeđi medvjed. Također cijeli svijet naziva tu medvjeđu vrstu "smeđi medvjed", odnosno jednu riječ u dvočlanom nazivu čini pridjev kojim se u dotičnom jeziku označava smeđa boja: engl. brown bear, tal. orso bruno, franc. l'ours brun, njem. Braunbär, slov. rjavi medved, srp. mrki medved.

 

Tragovi
U hodu medvjedi dodiruju tlo cijelim tabanom, dakle slično kao i ljudi, stoga mu je trag specifičan, velik i ne može se zamijeniti za trag druge životinje. Na prstima ima kanđe koje su duge pet do šest cm i kojima  raskapa zemlju, trula stabla i mravinjake, ubija i kida plijen.
Otisak prednje šape je okruglog oblika, gotovo upola kraći od stražnje šape, ali širi i u tragu se jasno vide otisci 5 prstiju, nekoliko cm ispred prstiju naziru se tragovi kandži, jastučić je grebenom odijeljen od prstiju.

Zubalo 
Zubalo medvjeda je zubalo pravih zvijeri, s karakterističnim sjekutićima, očnjacima, i deračima. Ima ukupno 42 zuba. Žvačne površine kutnjaka su ravne i plosnate što njegovo zubalo razlikuje od zubala ostalih zvijeri jer je prilagođeno žvakanju različite biljne hrane.

 

Probavni trakt 

Probavni je trakt medvjeda jednostavan, debelo crijevo je primarno mjesto za fermentaciju, no škrob se ne probavlja dobro. Malo crijevo je duže nego kod pravih mesojeda, a probavnom traktu nedostaju značajke pravih biljojeda. Izmet mu je različite boje, veličine i oblika zavisno o dobu godine, tj o izboru hrane koju konzumira, ali  ima karakterističan miris i neprobljavljene dijelove sjemenki biljaka koje jede. 

Medvjed ima samo nekoliko briga u svom životu, a to su pronaći mirno područje gdje mu je osiguran mir, prijenos gena u sezoni parenja i potraga za hranom da svoje ogromno tijelo održi na životu.  

Iako je po svom tjelesnom ustrojstvu pravi mesojed, naš se medo hrani 95% biljnom hranom, a od životinjske hrane tih 5% čine beskralježnaci i strvine većih životinja.

 

Ishrana
Od biljne hrane u proljeće i ljeti u prehrani dominiraju zeljaste biljke i mlada trava, ljeti se pridružuju razni plodovi, a u jesen i žir bukve – bukvica kao glavni izvor potkožnog masnog tkiva potrebnog za prezimljavanje bez hrane u hibernaciji.
Zbog probavnog trakta neprilagođenog za velike količine hrane biljnog porijekla, veliki dio biljne hrane prođe kroz medvjedov probavni trakt neprobavljen, zbog čega je prisiljen uzimati velike količine hrane. Osim toga, zbog samo djelomične razgradnje tijekom probave, medvjed izmetom pomaže širenju biljnih vrsta, prenoseći sjemenke na velike udaljenosti.   
Biljke koje medvjed rado jede su u proljeće medvjeđi luk (srijemuš), kozlac, razne trave, djetelina. Ljeti jede anđeoski korijen, plodove jagoda, malina, kupina, borovnice. U kasno ljeto jede i plodove voćaka divlje i domaće jabuke, šljive, dok u jesen uz bukvicu koja mu je najvažnija jede i plodove ljeske, kestena, raznih hrastova (žirove), plodove drijena, šipka itd.
Rado ulazi u polja gdje voli sve voće, od trešnje, preko jabuke, kruške do šljive, voli zob i kukuruz, rado jede šumski med i ličinke pčela pa zna i provaljivati u pčelinjake i na taj način raditi štete u poljoprivredi.

Od hrane životinjskog porijekla najčešće se hrani strvinama životinja koje nađe u šumi i na mrcilištima. Ponekad, ako ima priliku, napast će domaće životinje, ovce, krave, magarca ili konja. Od divljih životinja napada samo vrlo mlade ili ranjene i bolesne životinje koje mu ne mogu pobjeći. Od utjecaja na divlje životinje, jedino je vrijedno spomenuti njegov utjecaj na populaciju srna kad po rubovima livada zna ponekad tražiti mladu, tek olanjenu lanad, ali ni to nije toliko česta ni značajna pojava koja bi bitnije utjecala na brojno stanje srna.  

 

Životni ciklus
Medvjed se pari od  sredine svibnja od sredine srpnja. Mužjaci tada prelaze velike udaljenosti, traže ženke, bore se i nastoje otjerati druge konkurente, te nastoje oploditi što više ženki. Ženka se, također, može u istoj sezoni pariti s više medvjeda tako da svi mladunci u leglu ne moraju biti od istog oca. Zametak ima odgođeni razvoj odnosno implantaciju, pa se zametak naročito razvija samo u zadnja tri mjeseca trudnoće. Medvjedići se rađaju kad niti jedna druga vrsta ne donosi mlade na svijet, zimi, u najnepogodnije doba godine, za vrijeme majčinog brloženja.

Medvjed zimu provodi u brlogu, bez da išta jede i pije. Većina se brloga u našim krajevima (oko 80%) nalazi u šupljinama stijena, špiljama i polušpiljama, dok samo oko 10% se nalazi u korijenju većih stabala, a isto tako samo oko 10 % na otvorenom, odnosno pod krošnjama crnogoričnih stabala.
Generalno vrijedi pravilo da stariji i iskusniji medvjedi imaju kvalitetniji brlog, ulaze pripremljeniji u zimski san i najduže u njemu ostaju (osim gravidnih ženki, naravno), naime prvi zaspu i zadnji se bude.
Teže je mladim, neiskusnim medvjedima koji se ne pripreme dobro za dugi period bez hrane, pa se zimi često bude i izlaze tražiti hranu, čime još više troše zalihe prikupljene još u jesen, što može loše završiti po njih.Tome pogoduje i današnja klimatska situacija kad imamo duže periode zatopljenja zimi kad snijeg okopni.
Ženka u brlogu za vrijeme trajanja zimskog sna okoti negdje između Božića i 15. siječnja  od 1 do 4 (u literaturi se zna naći i podatak o 5) mladih, mase oko 350 grama. Rađaju se slijepi i bez dlake  i potpuno su ovisni o toplini majke.


Među placentalnim sisavcima nema tako velike razlike imeđu veličine majke i tek rođenih mladunaca, mladi su, naime, teški samo oko 0,3% majčine mase. Medvjedice griju svojim tijelom mladunce i hrane ih izrazito hranjivim mlijekom s 22%masti i 12% proteina koje je usporedivo samo s mlijekom tuljana.
Majke medvjedice sve ovo vrijeme provedeno u brlogu dok hrane mladunce ništa ne jedu i ne piju. Sredinom proljeća, a u najvišim područjima i tek sredinom svibnja medvjedići i njihove majke izlaze iz brloga. Mladi ostaju s majkom godinu i pol, dakle i sljedeće zime oni svi skupa spavaju zajedno u brlogu, a godinu i pol nakon rođenja dakle krajem proljeća  majka ih otjera i ponovno se pari. Nekada se nakon sezone parenja medvjedići još do jeseni vrate majci no to nije česta pojava, a u literaturi se spominje da medvjedi mogu odgajati mladunce i do tri godine. Nakon toga nastupa teško razdoblje u životu mladunaca kad moraju početi primjenjivati naučeno od majke u samostalnom životu. Često do jeseni ostaju braća i sestre zajedno, a tada se polako odvajaju. Između treće i četvrte godine nastupa spolna zrelost i mladi medvjedi (naročito mužjaci)  disperziraju jako daleko u potrazi za novim terenom gdje ih stariji i jači medvjedi neće terorizirati.
Medvjed u prirodi može doživjeti i preko 20 godina, ali u praksi to se nikad ne dogodi.

 

Stanište
U biološkim potrebama smeđi medvjed ima posebno izražene potrebe za različitim oblicima i osobinama staništa. Povijesno su medvjedi nastanjivali nizinske šume, ali danas ih, uslijed protjerivanja i uništavanja, ima samo u planinskim područjima. Da bi te šume zadovoljile medvjeđe potrebe moraju biti mirne, dakle uz vrlo ograničenu ljudsku aktivnost, moraju biti miješane s velikim udjelom zrele bjelogorice, naročito bukve. Također su vrlo značajna područja gustiša i livade. Medvjed ima vrlo izraženu potrebu vertikalne migracije, dakle zone različitih nadmorskih visina i to mu kretanje po staništu ne smije biti onemogućeno npr. cestama, prugama, ogradama i sl. Naime, početkom proljeća medvjed silazi u primorska područja ili u riječne doline (Kupa, Mrežnica) gdje vegetacija ranije počinje i tamo se hrani ranim travama i izdancima, dok se krajem proljeća pomiče u više krajeve gdje mlada trava kasnije počinje izbijati. U razdoblju zrijanja plodova bukve mora imati pristup u zrele bukove i miješane šume, za brloženje mora imati pristup najmirnijim i stjenovitijim područjima.
Ako im bilo kakva zapreka onemogući pristup bilo kojem dijelu staništa ili im dio staništa bude uništen ili izgubljen, dolazi do značajnih i fatalnih promjena životnog ciklusa medvjeda.
Ženke tada ostaju neoplođene, mladunčad ugiba u neprikladnom brlogu ili zbog nedostatka hrane, nedovoljna je pripremljenost za zimu te dolazi do porasta smrtnosti, raste šteta na gospodarstvu zbog traženja neprirodnih izvora hrane za preživljavanje. Najmanje stanište za jednog medvjeda je 250 četvornih kilometara.

Rezimirajmo, za opstanak medvjeda nužna su velika, mirna i prirodna područja. To su ujedno i staništa ostalih urođenih (autohtonih) vrsta koje nisu toliko karizmatske, ali su jednako važne u očuvanju ravnoteže u ekosustavu. Zbog toga medvjeda smatramo tzv krovnom vrstom jer očuvanjem staništa medvjeda istovremeno štitimo i staništa svih ostalih vrsta koje tu obitavaju.

 

Kada medvjed napada čovjeka?

Osnovno pravilo u pogledu napada medvjeda na čovjeka jest da medvjed napada samo i isključivo onda kad smatra da je ugožen tj. napadnut i kad ne vidi drugi izlaz nego napad tj. aktivnu obranu. Životinje, pa tako i medvjed, za razliku od ljudi, se uvijek u istoj situaciji ponašaju na jednak ili vrlo sličan način tako da možemo iz njihovih reakcija izvući pravila tj. obrasce po kojima se  ponašaju u određenim situacijama.

Medvjed će napasti čovjeka samo onda kad smatra da čovjek napada njega i da mu je napad jedini izlaz. To se u pravilu događa u slijedećim situacijama:

  • kad se čovjek kreće po medvjeđem staništu (šumi, planini, stjenama, gušticima) izrazito tiho i izrazito polagano pa iznenadi medvjeda koji se tu nalazi u neposrednoj blizini (oči u oči),
  • kad ljudi (najčešće izletnici) ugledaju medvjeda i pokušaju ga zaokružiti da bi ga bolje vidjeli  i fotografirali,
  • kad medvjedica vodi mlade koji se ponekad vole malo odvojiti od majke pa se čovjek nađe između majke i mladih,
  • kad mladi zbog znatiželje krenu prema ljudima (ovo je od svega navedenoga najrjeđi slučaj),
  • ukoliko mu uđete u brlog, a to se speleolozima zna ponekad dogoditi kad žele istražiti neki procijep, pećinu ili špilju a u njoj se nalazi medvjed

Iz svega gore navedenog možemo izvesti zaključak da kretanje planinom i šumom nije nimalo opasnije od kretanja gradom, ukoliko smo svjesni da smo zašli u stanište "kralja šume" i da se u tom staništu ponašamo u skladu s određenim pravilima ponašanja.

Pravila ponašanja možemo podijeliti u dvije grupe pravila i to pravila ponašanja u susretu s medvjedom i pravila ponašanja u staništu medvjeda, a koja su vrlo važna zbog izbjegavanja uznemiravanja medvjeda i drugih životinja i privikavanja medvjeda na ljude i traženje hrane od ljudi.

Share this post